“Ko au ko te vine, ka ko koutou ko nā lālā. Ko nā tino e tūmau to lātou tahi ia te au, ma au ia te ki lātou, ka fua mai ai ni fua e lahi; auā e hēai he mea e koutou mafaia e aunoa ma au.
Kāfai e ia te au te mana e folafola ai te fekau mai te Atua; kāfai au e mālamalama i nā mealilo uma ma te poto; kāfai e ia te au te fakatuatua e mafai ai ke fakagaoi ia mauga — kae e hē ia te au te alofa, e hēai hoku aogā.
Ko au e vē he vale i aku mea e fai — kae ko koutou te kua māfua ai oi vēnei au, ona na tatau lava ke fakailoa e koutou kua koutou talia au. Auā e tuha lava pe ko au he tino e hēai he aogā, e hēai lele he mea e hili atu ai nā tino fakapitoa iēnei e takua e koutou ni “apohitolo,” i lo au.
Kae na tali mai vē, “Ko toku alofa tūnoa e lava mo koe, auā ko toku mana e kātoatoa te mālohi i nā taimi e vāivai ai koe.” Ko au la e fiafia lahi ke fāfia i oku vāivaiga, kae ke ia te au ai te puipuiga a te mana o Keliho.