17 Leša Isõs cieʹlǩi siʹjjid: «Muu Eʹčč tuejjad pâi tuâj, da nuʹt še mon tuejjääm.»
mõõzz tij tâʹl ceäʹlǩǩveʹted tõõzz, koon Vuâsppåʹd lij pââʹzztam da vuõlttääm maaiʹlme: ’Ton viggtak Vuâsppååʹd’, tõn diõtt, što mon sarnnum: ’Mon leäm Vuâsppååʹd Päʹrnn’?
Jiõk-a ton ååsk, što mon leäm Eeʹjjest da Eʹčč lij muʹst? Jiõm mon maainâst jiõččan jurddjään, leša Eʹčč lij muʹst da reâugg muu pääiʹǩ.
Da tõn diõtt juudlažneeʹǩǩ aʹlǧǧe vâjjeed Isõõzz, ko son pueʹrii pâʹsspeeiʹv.
Tõn diõtt juudlažneeʹǩǩ veâl jeäʹnab viõǥǥtõʹlle suu kåʹddem diõtt, ko son ij pâi kååʹmtam pâʹsspeeiʹv, leša še Vuâsppååʹd cieʹlǩi jiijjâs Eʹččen da nuʹt raaji jiijjâs Vuâsppååʹden.
Nuʹt kuuʹǩǩ ko lij peiʹvv, mij õlggâp tuejjeed suu reâuǥaid, kååʹtt lij muu vuõlttääm; puätt inn, kuäʹss ij ni ǩii vueiʹt reâuggad.