20 Pietar poonnjlõõđi da vuõiʹni jiijjâs tueʹǩǩen tõn mättʼtõspäärna, koon Isõs räʹǩsti. Tät leäi leämmaž poorrmen Isõõzz ââlda da leäi kõõččâm: «Šurr, ǩii lij tuu ploott?»
Son uurči Semman Pietar årra da tõn nuuʹbb mättʼtõspäärna, koon Isõs räʹǩsti, årra. Son cieʹlǩi: «Šurr lij vikkum meädda ääuʹdest, jeäʹp-ǥa tieʹđ, koozz son lij pijjum.»
Ko Pietar suu vuõiʹni, son kõõjji Isõõzzâst: «Šurr, mäʹhtt suu ååʹn ǩeävv?»
Son lij tõt mättʼtõspäärnaž, kååʹtt tuõđašt täʹst da lij ǩeeʹrjtam tän puk. Mij tieʹttep, što suu tuõđštõssʼses vuäitt naʹddjõõttâd.
Tâʹl tõt mättʼtõspäärnaž, koon Isõs räʹǩsti, cieʹlki Pietara: «Tõt lij Šurr!» Ko Pietar kuuli, što tõt leäi Šurr, son nââʹǩǩti pihttsees oolâs, tõn diõtt ko son leäi peâutää, da njuiʹǩǩii jäurra.