Isõs vaʹsttii da cieʹlǩi suʹnne: «Kååʹtt-ne ko rääʹǩǩast muu, son jäkktââll saaʹnään. Muu Eččam rääʹǩǩast suu, da Eʹčč da mon pueʹttep suu årrses da jeälstep suu åʹrnn.
mon seeʹst, da ton muʹst, što sij leʹčče tuõđi õhtt. Nuʹt maaiʹlm fiʹttjeʹčči, što ton leäk vuõlttääm muu da räʹǩstam siʹjjid nuʹt še, mäʹhtt ton leäk räʹǩstam muu.