5 Mon leäm vijnnmuõrr, tij leäʹped ååuʹs. Tõt, kååʹtt pââšš muʹst da ǩeäʹst mon põõžžam, tõt pohtt jiânnai šââddaid. Muutää tij jeäʹped vueiʹt tuejjeed ni mâiʹd.
Tuõđi, tuõđi mon ceälkam tiʹjjid: jõs viõʹlǧǧesjäävv siõm ij kõõčč jânnma da koddu, tõʹst ij šõõdd ni mii, leša jõs tõt kåddai, tõt šõddad jiânâs šââdd.
Tij jeäʹped vaʹlljääm muu, pâi mon vaʹlljeem tiʹjjid. Pakkum tiʹjjid mõõnnâd da šõddeed šââdd, kååʹtt pââšš. Tâʹl Eʹčč oudd tiʹjjid puk, mõõn suʹst muu nõõmâst äännveʹted.
De Isõs vaʹsttii da cieʹlǩi siʹjjid: «Mon ceälkam tiʹjjid, što Päʹrnn ij vueiʹt ni mâiʹd tuejjeed jiijjâs täättast, pâi tõn, mõõn son vuäinn, što mâiʹd Eʹččes tuejjad. Mâiʹd Eʹččes tuejjad, tõn Päʹrnn še tuejjad.
Ij son vuäitče ni mâiʹd tuejjeed, jõs suu iʹlleʹčče Vuâsppåʹd vuõlttääm.»