10 Tij ko jäkktõõllveʹted muu päkkmuužžään, tij põõššveʹted muu räʹǩsvuõđstan, nuʹt mäʹhtt mon leäm jäkktõõllâm Eččan päkkmuužžid da põõžžam suu räʹǩsvuõđstes.
Isõs vaʹsttii da cieʹlǩi suʹnne: «Kååʹtt-ne ko rääʹǩǩast muu, son jäkktââll saaʹnään. Muu Eččam rääʹǩǩast suu, da Eʹčč da mon pueʹttep suu årrses da jeälstep suu åʹrnn.
jeäʹped-ǥa toobd suu; leša mon toobdam suu. Da jõs mon ceälkčem, što jiõm toobd suu, leʹččem mon seämmanallšem ǩeeʹles, mâʹte tij leäʹped; leša mon toobdam suu da ååskam suu sääʹn.