39 Tõn diõtt sij jiâ vuäittam åskkad, ko Esai leäi veâl ceälkkam nääiʹt še:
Leša jõs mon tõiʹd tuejjääm, håʹt jeäʹped ååskče muu, åskkad muu tuâjään, što toobdčid da fiʹttjeʹččid, što Eʹčč lij muʹst da mon leäm Eeʹjjest.»
što šõõddči tuõttân profeeʹtt Esai veiʹǩǩumuš, koon son lij ceälkkam: «Šurr, ǩii åskk, mâiʹd mij leäʹp mainstam? Ǩeäzz Šurr čuäʹjti viõǥǥâs?»
«Vuâsppåʹd lij seuʹnnjâttam sij čõõʹlmid da kõrrääm sij čâđđmeez, što sij jiâ vuäinče čõõʹlmeezvuiʹm jiâ-ǥa fiʹttjeʹčče ni mõõn jiâ-ǥa jåårǥleʹčče, da jiõm mon siʹjjid pueʹreʹče.»
Mäʹhtt tij vuäitčid åskkad, ko väʹlddveʹted ciist kueiʹmm kueiʹmsteed, leša jeäʹped ooʒʒ tõn ciist, kååʹtt puätt pâi Vuâsppååʹdest.
Ij ni ǩii vueiʹt pueʹtted muu årrsan, ko ij Eččam, kååʹtt lij muu vuõlttääm, ǩieʹzzʼže suu. Tõt, kååʹtt puätt, suu mon coounam mââimõs peeiʹv.