Davi na cora i na subi monti di Olivera, sin sapatu, ku kabesa kubridu. Tudu jinti ku staba ku el, kada kin kubri si kabesa; e na subi monti, e na cora sin para.
Oca Aitofel oja kuma jinti ka na sigi si konsiju, i purpara si buru, i lanta, i bai pa si kasa na si propi prasa, i ruma tudu si asuntus ku familia, i bai nforka si kabesa, i muri, i nteradu na koba di si pape.
Akab fika ku kasabi, i paña raiba, pabia di palabra di Nabot di Jizreel ku falalba: “N ka na dau yardansa di ña papes.” I bai pa kasa, i dita na kama, i vira rostu pa paredi, i nega kume.
I falal: “Pabia N fala Nabot di Jizreel pa i bindin si orta di uva pa diñeru o, si i misti, N ta dal utru orta mas minjor, ma i falan kuma i ka na dan el.”
Azarias ku tudu utru saserdotis e jubi pa el, e oja manera ku mpincu sail na testa; e janti e tiral fora, ma el propi na jantiba ja pa sai, suma ku SIÑOR kastigal.
Asin Aman buska ropa, i bisti Mardokeu; i pul na kabalu, i lebal pa ruas di prasa, i anunsia si dianti: “Asin ki na fasidu pa ki omi ku rei misti onra.”
Oca rei riba di jardin di palasiu pa kau di festa, Aman kaiba ja riba di sofa ku Ester staba nel. Rei punta: “Nta i misti forsa raiña li ña dianti ne kasa?” Oca rei kaba papia e palabra, e kubri Aman rostu.