Asina Jozef a mira nan el a rekonosé nan, pero el a hasi komo si fuera e tabata un strañero pa nan. Ku stèm serio el a puntra nan: ‘Boso ei, di unda boso ta bini?’ ‘Nos a bini di Kanaan pa nos kumpra kuminda,’ nan a kontestá.
Pero fárao a kontestá: ‘Ta ken e SEÑOR ei ta ku mi mester obedes'É i laga e israelitanan bai? Mi no konosé e SEÑOR ei i lo mi no pèrmití e israelitanan bai.’
Si asta ruman di un hende pober ta despresi'é, ku kuantu mas rason su amigunan lo no lag'é na kaya? Ounke e ta persiguí nan, roga nan, no por haña nan niun kaminda.
Tur loke boso ta mira ta Mi propio man a traha, tur kos ta eksistí danki na Mi, t'esei Mi ta bisa boso. Ami ta pone atenshon riba hende humilde ku kurason arepentí, riba hende ku ta skucha mi palabra ku temor.
Anto boso ta faboresé e hende bon bistí i bis'é: ‘Tuma e asiento di honor akí,’ pero e hende pober boso ta bisa: ‘Abo keda pará ei banda òf sinta akibou na mi pia.’
E ora ei tur esnan den bo famia ku a keda na bida lo bin hinka rudia su dilanti ku speransa di gana poko plaka òf haña un pida pan, i nan lo rog'é pa e duna nan kualke trabou saserdotal, pa asina nan por tin un pida pan pa nan kome.” ’
Pero Nabal a kontestá e sirbidónan di David: ‘Ken ta David? E nòmber no ta bisa mi nada. Nunka mi no a tende di un yu di Ishai. Awendia tin mashá hopi kriá ku ta bai laga nan shon.
P'esei pensa bon kiko bo ta bai hasi, pasobra kos malu ta bai sosodé ku nos shon, ku su famia i ku tur su personal. Nos shon no ta sirbi, no por diskutí kuné.’