Biblia Todo Logo
idiomas
Biblia Todo Logo

Zašto „apokrifi” nisu nadahnuti od Boga i ne čine dio kršćanskog kanona niti židovskog Tanaha?

ℹ️ Obavijest o kontekstu
Ova knjiga nije nadahnuta od Boga i ne čini dio kršćanskog kanona niti židovskog Tanaha. Prikazuje se samo u povijesne i studijske svrhe. Pogledaj potpuno objašnjenje.

```

Sažetak u 7 točaka (TL;DR)

  1. Židovski Tanah (Zakon, Proroci i Spisi) zatvoren je u starini; knjige zvane „apokrifi/deuterokanonske” nikada nisu bile dio toga kanona.
  2. Isus i apostoli potvrđuju tu trodijelnu podjelu (Luka 24:44) i nikada ne citiraju apokrife kao „Pismo” formulama tipa „pisano je”.
  3. Stari židovski izvori (npr. Josip Flavije) govore o čvrstom kanonu i tvrde da je proročki slijed prestao nakon Malahije/Ezre; nekoliko apokrifa priznaje da u njihovo doba nema proroka (Prva knjiga o Makabejcima 4:46; 9:27; 14:41).
  4. Stari kršćanski kriteriji (apostoličnost, pravovjernost nauka, starina, opća uporaba) nisu ispunjeni od strane apokrifa.
  5. Vlastito svjedočanstvo: neki apokrifi ne tvrde nadahnuće, pa čak mole oprost za stilske pogreške (Druga knjiga o Makabejcima 15:37–39).
  6. Povijest Crkve: čitani su kao poučni, ali različiti od Pisma; Jeronim ih stavlja „izvan kanona”. Popisi iz starine se razlikuju; Rim ih proglašava kanonskima na Tridentskom saboru (1546.); pravoslavne Crkve rabe ne sasvim iste popise; kršćanske Crkve ih isključuju.
  7. Praktičan zaključak: vrijedni su za povijest i kontekst međuzavjetnog razdoblja, ali ne za nauk kao normu vjere.

1) Definicije i opseg

  • Tanah (hebrejska Biblija): trodijelna zbirka koju prihvaća židovstvo: Tora (Zakon), Nevi’im (Proroci), Ketuvim (Spisi).
  • Apokrifi / Deuterokanonske knjige: židovski spisi međuzavjetnog razdoblja, sačuvani ponajviše na grčkom (Septuaginta). Među njima: Tobija, Judita, Knjiga Mudrosti, Sirahova knjiga (Eklezijastik), Baruh, Prva knjiga o Makabejcima, Druga knjiga o Makabejcima, grčki dodaci uz Estheru i Danijela itd.
  • Pseudepigrafi: drugi drevni spisi (npr. 1. Henok) koji nikada nisu bili u standardnim židovskim ili kršćanskim kanonskim popisima.

Napomena o terminima: „apokrif” se češće rabi u protestantskoj tradiciji; „deuterokanonski” u katoličkoj za knjige prihvaćene u „drugom” koraku kanonskog procesa.

2) Kanon Tanaha i zašto apokrifi ne ulaze

2.1 Biblijsko i židovsko svjedočanstvo

  • Isus se poziva na Zakon, Proroke i Psalme/Spise (Luka 24:44), što odražava strukturu Tanaha.
  • Matej 23:35 („od Abela do Zaharije”) sugerira granice svete povijesti prema hebrejskom poretku, bez uključivanja međuzavjetnog razdoblja.
  • Rimljanima 3:2: „Židovima su povjerene Božje objave”, što podrazumijeva da je zajednica znala koji su spisi Božji „orakuli”.

2.2 Prestanak proroštva i samosvijest u apokrifima

Više odlomaka unutar apokrifa priznaje da tada nema proroka:

  • Prva knjiga o Makabejcima 4:46: pohranjuju kamenje od žrtvenika „dok se ne pojavi prorok”.
  • Prva knjiga o Makabejcima 9:27: „Velika nevolja… kakve nije bilo otkad ne bijahu proroka.”
  • Prva knjiga o Makabejcima 14:41: odluke vrijede „dok se ne pojavi vjeran prorok”.

Ako nema proroka, nema ni proročkog nadahnuća koje bi dodalo knjige u židovski kanon. Zato Tanah ne uključuje apokrife.

3) Uporaba od strane Isusa i apostola: autoritet Pisma

  • Novi zavjet stotine puta citira Pismo formulama poput „pisano je”, uvijek s obzirom na hebrejsku Bibliju.
  • Iako se Novi zavjet može pozivati na židovsku izvanbiblijsku literaturu (npr. Juda 14 aludira na 1. Henoka), nikada je ne kanonizira.
  • Zaključak: apostolski uzor autoriteta ne opravdava apokrife kao Pismo.

4) Stari kršćanski kriteriji kanoničnosti

  1. Apostoličnost ili blizina proročko-apostolskoj predaji: apostolski autor ili uski krug (za Novi zavjet) / proročki glas (za Stari zavjet).
  2. Pravovjernost nauka: suglasnost s pravilom vjere.
  3. Starina: podrijetlo u proročkoj (SZ) ili apostolskoj (NZ) epohi.
  4. Opća uporaba: široko i trajno prihvaćanje u Božjem narodu.

Uobičajeni problemi u apokrifima:

  • Ne tvrde nadahnuće i priznaju ograničenja (Druga knjiga o Makabejcima 15:37–39).
  • Nauci u napetosti s jasnim učenjem kanonskog Pisma (npr. Tobija 12:9; Sirah 3:30 o milostinji koja „briše grijehe”, nasuprot opravdanju i pomirenju u Novom zavjetu).
  • Povijesne poteškoće (npr. Judita naziva Nabukodonosora „kraljem Asirije”).
  • Sumnjivo autorstvo/pseudonimnost (npr. Knjiga Mudrosti govori Salomonovim glasom, ali je znatno kasnija).

5) Zašto se pojavljuju u nekim Biblijama?

  • Septuaginta (LXX), grčki prijevod koji su mnogo rabili helenistički Židovi i kršćani, kružio je sa zbirkama koje su uključivale ove knjige.
  • Crkveni Oci: katkad ih čitaju i citiraju za izgradnju; drugi ih razlikuju od Pisma (npr. Jeronim, Prolog Galeatus, stavlja ih „izvan kanona”, iako korisne za čitanje).
  • Stari popisi (Meliton Sardski, Atanazije, različiti regionalni katalozi) nisu u potpunosti suglasni.
  • Regionalni sabori (Hipon 393.; Kartaga 397./419.) uključuju deuterokanonske knjige u pastoralnim kontekstima.
  • Tridentski sabor (1546.) u Katoličkoj Crkvi definira većinu deuterokanonskih knjiga kao kanonske.
  • Pravoslavne Crkve imaju neposve jednake popise (npr. Treća knjiga o Makabejcima, Psalam 151 itd.).
  • Protestantska tradicija (Reformacija): izdvajaju se kao „dobre za čitanje”, ali ne normativne za nauk (Članak VI Trideset i devet članaka).

6) Česti prigovori i kratki odgovori

Drevni kodeksi (Vaticanus, Sinaiticus, Alexandrinus) sadrže ih – zar to ne znači da su kanonski?

Da, donose opsežne zbirke na temelju Septuaginte, ali prisutnost u kodeksu nije isto što i jednoznačno kanonsko priznanje. Isti kodeksi imaju i dodatke koje danas nitko ne smatra kanonskima (npr. 1.–2. Klementa).

Zar ih neki Oci nisu rabili?

Da, za izgradnju; ali se stalno razlikovalo između „kanonskih knjiga” (norma za nauk) i „crkvenih/poučnih”.

Je li Jamnija/Javne „zatvorila” kanon?

Primjerenije je govoriti o rabinskom procesu nakon 70. godine po. Kr., koji potvrđuje već primljeni kanon; nema dokaza o formalnom „saboru” koji bi tada dodao ili uklonio knjige.

Juda citira 1. Henoka: ne dokazuje li to da izvanbiblijske knjige mogu biti nadahnute?

Citiranje ili aluzija ne znači kanonizaciju (Pavao citira poganske pjesnike a da ih ne proglašava Pismom). Juda koristi poznato svjedočanstvo da izrekne istinu, ne da kanonizira1. Henoka.

7) Unutarnji pokazatelji u apokrifima koji upućuju na nenadahnutost

  • Priznanje da nema proroštva u njihovo doba: Prva knjiga o Makabejcima 4:46; 9:27; 14:41.
  • Priznanje ograničenja: Druga knjiga o Makabejcima 15:37–39 (autor moli oprost za moguće nedostatke).
  • Nauk u napetosti s ostatkom Pisma:
    • Milostinja koja „briše” grijehe (Tobija 12:9; Sirah 3:30) nasuprot Kristovu pomirenju i opravdanju vjerom.
    • Molitva za mrtve (Druga knjiga o Makabejcima 12:45–46) nasuprot izostanku osnove u hebrejskom kanonu i učenju Novog zavjeta o sudu; (navedena kao demonska praksa).
  • Povijesne poteškoće (npr. Judita naziva Nabukodonosora kraljem Asirije).

Ovi pokazatelji ne poništavaju njihovu povijesnu ili duhovnu vrijednost, ali ograničavaju njihovu normativnu uporabu za nauk.

8) Zaključak

  • Židovi: apokrife nikada nisu uvrstili u Tanah jer ne pripadaju proročkoj epohi niti ispunjavaju kriterije „Božje objave”.
  • Evanđeoski kršćani: slijede kanon Isusa i apostola (Luka 24:44; Rimljanima 3:2), primjenjuju patrističke kriterije kanoničnosti i razlikuju korisno čitanje od nadahnutosti.
  • Današnja uporaba: daju povijesni kontekst (međuzavjetno razdoblje, Makabejci, kasno židovsko pobožništvo), ali ne temelj za nauk.

9) Ključni odlomci za uključiti (s potpunim citatima ako želiš)

  • Luka 24:44 — Isus potvrđuje Zakon, Proroke i Spise.
  • Rimljanima 3:2 — „Židovima su povjerene Božje objave.”
  • Matej 23:35 — „Od Abela do Zaharije”, granice hebrejskog Starog zavjeta.
  • Prva knjiga o Makabejcima 4:46; 9:27; 14:41 — Priznanje izostanka proroka.
  • Druga knjiga o Makabejcima 15:37–39 — Vlastito svjedočanstvo o nenadahnutosti.
  • Tobija 12:9; Sirah 3:30 — Milostinja i otpuštenje grijeha (nauk u napetosti).
  • Druga knjiga o Makabejcima 12:45–46 — Molitva za mrtve (demonska praksa).
  • Poslanica Hebrejima 1:1–2 — Bog govori po prorocima, a konačno u Sinu.

(Ako želiš, mogu dostaviti pune citate u tvojoj omiljenoj prijevodnoj varijanti.)

10) Klasične povijesne reference (za fusnote)

  • Josip Flavije, Protiv Apiona 1.8 (o 22 sveta spisa).
  • Jeronim, Prolog Galeatus (razlika kanonsko/crkveno).
  • Uskršnje pismo 39 svetog Atanazija (popis Starog zavjeta i knjiga „za izgradnju”).
  • Tridentski sabor, IV. zasjedanje (1546.).
  • Trideset i devet članaka (Članak VI, anglikanska tradicija: „knjige za čitanje… ali ne za utvrđivanje nauka”).
```