No, baš kada su Gospodnji Kovčeg unosili u Davidov grad, pogleda Mikala, Šaulova kćerka, kroz prozor i ugleda kralja Davida kako skakuće i igra pred Gospodom; i tog ga trena prezre u svome srcu.
Probudi se, o vjetre sjeverni, i dođi, ti vjetre južni, puhni nad vrtom mojim, neka poteku mirisi njegovi! Neka mi dragi dođe u vrt svoj, neka jede svoje krasne plodove!
Spavam ali mi srce bdije. Tamo je glas ljubljenog mog, on kuca! „Otvori mi, sestro moja, ljubavi, golubice, savršena, jer glava mi je puna rose kovrdže moje namočene kapima noći!”
Pjevajte, o, nebesa, jer je Gospod to učinio; vičite, o, provalije zemaljske, zahučite pjesmom, o, planine, i ti, šumo, i sva tvoja stabla! Jer Gospod je iskupio Jakova, i bit će proslavljen u Izraelu.
Ko ima zaručnicu, taj je zaručnik. A zaručnikov prijatelj, koji stoji i sluša ga, od srca se veseli njegovom glasu. Moja je radost upravo postala potpunom.