1 „Ah, kad bi se glava u vodu preobrazila, a oči u izvor suzni, danju i noću bih oplakivao sve one pobijene iz naroda moga.
Potoci suza potekoše iz očiju mojih, jer ljudi krše Zakon Tvoj.
Suze su mi bile hljeb danima i kroz noći cijele jer mi svakodnevno prebacuju: „Gdje ti je Bog?”
Gle, daleko bih letio i nastanio bih se u divljini,
Stoga i ja lijem suze uz plač jazerski, zbog loze sibmanske; suzama vas zalijevam, o, Hešbone i Elealo, jer u vrijeme ploda ljetnog i žetve, nestade vike
Stoga govorim: „Skrenite pogled; pustite da lijem gorke suze, ne trudite se da me utješite zbog propasti kćeri moga naroda.”
Ako me nećete poslušati onda će mi duša potajno jecati zbog oholosti vaše; plakat ću neprestano i suze roniti, jer hvataju i odvode stado Gospodnje.
A ti im poruči ovako: Uplakane su oči moje, suzne danima i noćima i nema kraja. Jer djevica je teško ranjena, kćer naroda moga, udarcem veoma silnim.
A ipak se nevjerna Judeja ne vrati Meni iz sveg srca, nego samo prividom.” Tako reče Gospod.
Ah, tugo, tugo moja! Slamam se od bola. Jao, gorčine u mome srcu! Srce lupa; ne mogu ostati miran. Jer čuo sam zvuk trube; čuo sam bojni poklič.
„Zašto bih vam oprostio? Odbaciše Me djeca vaša, i kunu se bogovima lažnim. Ja ih zasitih svime, a oni bludiše, i navališe na bludničke domove.
Navuci kostrijet, narode Moj, lezi u pepeo; jecaj gorkom tugom, kao da si izgubio sina jedinca, jer uništitelj će nas iznenada snaći.
Ah, ti, tješitelju moj, srce je u meni onemoćalo.
Neka hitro zapjevaju tužaljku, da nam poteku suze, i da kaplje voda s vjeđa naših.
Oči moje iscuriše od suza, a utroba mi ključa, srce puca u meni, zbog pada kćeri naroda moga, jer djeca i dojenčad umiru na ulicama grada!
U tebi su primali mito da bi krv prolijevali. Uzimao si kamatu i lihvario da bližnje nadvladaš nasiljem, a Mene si zaboravio – tako kaže Gospod Bog.
svi su bludnici, užareni kao šporeti, koje pekar više ne raspaljuje, nakon što zamijesi tijesto pa sve dok ne ukisne.