16 Kad pusti glas Svoj, voda zažubori na nebu, nailaze oblaci s kraja zemlje, pušta munje da kiša padne, i vjetar izvodi iz skladišta svoga.
Onda se Bog sjeti Noe, svih životinja i stoke što bijaše u njegovoj lađi i pokrenu vjetar nad zemljom i vode se povukoše.
Sve čine Njegovom naredbom; bilo da dolaze kao kazna zemlji ili milost.
Jesi li došao do riznica snijega, zar si spremište leda vidio,
Zar je ruka tvoja slična Božijoj, govoriš li glasom gromoglasnim?
Na Tvoju prijetnju se povukoše, na zvuk gromova Tvojih se razbježaše.
Oblake diže s kraja zemlje, kiši munje stvara, vjetar izvodi iz skrovišta Njegovih.
Riječ Svoju pošalje – tako se rastope; vjetar Svoj raspusti – tako se otope.
Gospod grmi na nebesima. Svevišnjega glas se ori, tuča i ugljevlje ognjeno.
Narodi divljaju i kraljevstva se tresu, kad glas Njegov zagrmi, zemlja se rastvori.
Njemu što u nebo zalazi, u nebo prastaro! Gle, On glas Svoj pušta, silni glas!
Dao je da duva vjetar istočni, silom svojom istjerao južnjak.
Tad Mojsije pruži svoj štap nad Egipat i Gospod pusti vjetar istočni po zemlji cijeloj. Puhao je cijeli dan i cijelu noć, i ujutro nanese skakavce.
Tad Gospod podiže tako jak vjetar sa zapada da pokupi sve skakavce i baci ih u Crveno more. Nijedan skakavac ne ostade na zemlji egipatskoj.
Kada Mojsije pruži ruku nad more, tad Gospod učini da more otiče čitave noći kroz jak vjetar istočni, i on more isuši i vode razdijeli.
Potom lepetanje kerubinskih krila odzvoni sve do vanjskog predvorja, bilo je slično Božijem glasu, glasu Svesilnoga dok govori.
„Niste li za Me kao Kušiti, o, narode Izraelov?”, tako veli Gospod. „Zar Izrael nisam izveo iz zemlje egipatske, i Filistejce iz Kafora i Sirijce iz Kira?
Ali Gospod pusti silnu oluju na more, i bi jak vjetar tako da se brod gotovo raspolovio.
Kad je sunce već granulo, Gospod pošalje bijesni istočni vjetar, a sunce je udaralo Joni u glavu da je sav klonuo.