A On odvrati: „Izađi odatle i stani pred Gospoda na brdu!” I gle, Gospod prođe kraj njega. Pred Gospodom je bjesnio silni vjetar koji je drobio stijene i rasijavao kamenice; no, Gospod nije bio u toj oluji. Poslije oluje nastupi zemljotres, ali Gospod nije bio u tom zemljotresu.
Tako su rasplamsali gnjev Gospodnji protiv naroda Svoga, digao je ruku na njih i udario, i gore zadrhtaše; a njihove lešine su bile poput otpada kraj puta, jer srdžba Njegova se nije smirila i još je ruka Njegova nad njima.
Iz Dana odzvanja rzanje konja njegovih; cijela zemlja se stresa od silna njihanja njihova; doista, dolaze i žderu zemlju i sve što je u njoj, grad i njegove žitelje.
Plakat ću i jecati na gorama, tužaljku zapjevati pustari divljoj jer je posve spaljena, i niko više tuda ne prolazi. Više se ne čuje blejanje stada, razbježala se stoka i ptice.
Ribe mora, ptice nebesa, zvijeri polja, i sve stvari koju pužu zemljom, i svi ljudi drhtat će preda Mnom. Planine će se razvaliti, past će stijene, i svaki zid će se urušiti.
Stao je, zemlja zadrhta, On pogleda, a kraljevstva se zatresoše. Drevne planine se skrhaše, a brda pradavna skliznuše dolje – no, On dovijeka nastavlja.