23 Pogledah zemlju, a ona bi bezoblična i pusta; Pogledah nebesa, a na njima ne bi svjetla.
Zemlja bijaše bezoblična i pusta. Tama se prostirala nad bezdanima; duh Božiji lebdio je nad vodama.
Jer zvijezde nebesa i njihove prilike neće zasjati; sunce će izaći posve tamno, a ni mjesec neće sijati.
Tako će nad njim urlati i toga dana, bučat će kao more. A ako ko pogleda na zemlju, gle, tama i nevolja; i svjetlo pomračeno njihovim oblacima.
Zgrozite se nad ovim, o, nebesa, i stresite se grozotom.” Tako reče Gospod.
Plakat ću i jecati na gorama, tužaljku zapjevati pustari divljoj jer je posve spaljena, i niko više tuda ne prolazi. Više se ne čuje blejanje stada, razbježala se stoka i ptice.
Mene je izopćio, poveo u tamu, a ne na svjetlo.
Pred njima se trese zemlja, drhte nebesa. Smračilo se i sunce i mjesec, i zvijezde više ne sjaje.
„A tog dana”, tako veli Gospod Bog, „dat ću da sunce zađe u podne i pomračit zemlju usred dana.
Na taj dan neće biti svjetla, hladnoće ili leda.
I ubrzo nakon strahote tih dana Sunce će potamnjeti, a ni Mjesec neće sjati, zvijezde će s neba padati i nebeske će se sile uzdrmati.
Nebo i zemlja će proći, ali moje riječi neće nikada!
Tad ugledah veliko bijelo prijestolje i Onoga što na njemu sjedi. Pred Njegovim licem pobjegoše Zemlja i Nebo, i više im se ne nađe ni traga!