Naime, desilo se kada je Izebela iskorijenila Gospodnje vjerovjesnike, da Obadija povede stotinu vjerovjesnika i da ih skrije po pećinama, na jednom mjestu pedeset i na drugom pedeset, pa ih je tamo snabdijevao vodom i hljebom.
Pismo je poslano po Elasi, sinu Šafanovu, i Gemarji, sinu Hilkijinu, koje Sidkija, kralj judejski, posla u Babilon Nabukodonosoru, kralju babilonskom. Jeremija dade poručiti:
Tad se Baruh nađe u Gospodnjem domu i pred cijelim narodom stane čitati besjede Jeremijine iz knjige. Bio je u sobi Gemarje, sina pisara Šafana, u gornjem predvorju pred Novim kapijama Gospodnjeg doma.
Potom pođe u kraljevski dvor, u pisarnicu. I gle, tamo su sjedili svi dostojanstvenici: pisar Elišama, Delaja, sin Šemajin, Elnatan, sin Akborov, Gemarja, sin Šafanov, Sidkija, sin Hananijin, i svi drugi.
Potom kralj zapovjedi kraljeviću Jerahmeelu i Seraji, sinu Azrielovu, i Šelemji, sinu Abdeelovu, da uhvate pisara Baruha i vjerovjesnika Jeremiju – no, Gospod ih je sakrio.
Među njima je stajalo sedamdeset starješina Izraelova doma, a usred njih i Šafanov sin Jaazanija. Svaki od njih je držao tacnu za kađenje u rukama, a oko njih se širio miris kada.
Nastane tako žestoka svađa da se zapovjednik prestrašio da Pavla ne rastrgnu. Naredi zato da vojnici siđu po njega. Oni ga otrgnu iz svjetine i odvedu natrag u kasarnu.