Jer, kad je vidio prsten i narukvice na rukama svoje sestre te još čuo riječi svoje sestre Rebeke, koja reče: „Tako mi je čovjek kazao!”, pođe čovjeku i gle, stajao je kod kamila kraj bunara.
Jer ste zaboravili na Boga spasenja svoga, jer se niste sjetili Stijene, vašeg utočišta, stoga ćete, premda sadite valjano bilje, i presađuješ tuđe loze;
Koga ste se plašili i ko vas je zgrozio, da lagaste tako, da Me se ne sjetiste, i da sve to ne uzeste srcu? Zar se nisam držao mira Svoga dugo, zar Me se ne plašite?
Silno ću se radovati u Gospodu; duša će se veseliti u Bogu mome, on me obukao haljama spasenja; pokrio ogrtačem pravde, kao zaručnika koji, poput svećenika, svečano meće nakit na glavu; onako kako se mlada kiti draguljima.
Ovaj opaki narod koji Me neće slijediti, koji hodi u tvrdoglavosti svoga srca i bludi za tuđim bogovima, da bi se njima klanjao i služio – bit će kao pojas ovaj koji više ničemu ne služi!
No, Moj narod me zaboravio; pale kâd ništavnim idolima, zbog kojih se spotaknuše na stazama drevnim, tako da sada hode putevima drugim, cestama neravnim.
Jer Izrael zaboravi Stvoritelja svoga, izgradiše dvorove, a Juda umnoži gradove tvrde; udarit ću vatrom na njihove gradove, progutat će sve tvrđave njihove.