I Gospod osjeti prijatan miris i reče u svome srcu: „Nikada više neću zemlju proklinjati zbog čovjeka, iako je žudnja čovjekova srca zla već od njegove mladosti: niti ću ikada više uništiti sva živa stvorenja, kako sam učinio.
A ovako je pisalo u pismu: „Pošaljite Uriju naprijed, tamo gdje je boj najžešći, a vi se iza njega povucite. Pustite da ga spopadnu neprijatelji i da ga pogube!”
Pod suncem je to najgorče da sve isto snalazi: zato je i srce čovječije puno zla, bezumnost im je u srcima život cijeli, a potom se pridružuju mrtvima.
Otupi srca ovoga naroda, otežaj njihove uši, oči im zatvori; da ne ugledaju očima svojim, da ne čuju svojim ušima, da ne shvate srcima, da se ne preobrate i ne iscijele.”
Jer su se srca ovih ljudi kamenila, uši njihove ogluhnule, a oči su zatvorili – tako njihove oči ne vide i njihove uši ne čuju, a srca im ne mogu razumjeti. Zato se ne mogu obratiti da ih izliječim.
Iako su Boga upoznali, nisu Ga kao Boga proslavili niti Mu zahvalili, već su postali isprazni u svojim mudrovanjima i njihovo se bezosjećajno srce zamračilo.