Spavam ali mi srce bdije. Tamo je glas ljubljenog mog, on kuca! „Otvori mi, sestro moja, ljubavi, golubice, savršena, jer glava mi je puna rose kovrdže moje namočene kapima noći!”
Kad gle, jedan sličan sinu čovječijim mi dotače usne. Tad otvorim usta i stanem govoriti pred onim koji se nađe ispred mene: „O, gospodaru, snađe me ovo bolno viđenje i potpuno sam iscrpljen.
Sve sam čuo i srce mi zalupa usne mi zadrhtaše na taj zvuk, truhlež se uvuče u kosti moje, a noge mi pokleknuše. No, mirno ću čekati dan nevolje, dan koji će snaći narode koji nas napadaju.