Tužaljke 4 - Biblija Stari i Novi zavjet

Četvrta tužaljka

¹ Ah! Kako je zlato potamnjelo, kako je preobraženo to zlato suho! Kako je razasuto kamenje sveto po uglovima ulica!

² Djeca sionska, cijenjena; kao zlato najčistije, ah, sada ih cijene kao sudove glinene, djela ruku lončarskih!

³ Čak i šakali dojke pružaju te mladunčad svoju hrane; ali kćeri naroda moga okrutne postadoše, kao nojevi u pustinji.

⁴ Jezik se dojenčadi za nepce od žeđi lijepi, djeca hljeb ištu, ali im ga niko ne donosi.

⁵ Oni što se nekoć jelima biranim sladiše sada po ulicama stradaju; oni što na ležajevima purpurnim spavaše sad se raduju hrpama izmeta.

⁶ Jer grijeh kćeri moga naroda, posta veći od grijeha Sodome, koja u tren oka bi razorena, i ljudske ruke se digoše zbog nje.

⁷ Njeni mladići nekoć čistiji od snijega, bjelji od mlijeka, tijela rumenija od koralja, stasa kao safira.

⁸ Sad su crnji od čađi, ne prepoznaju ih na ulicama; koža im na kostima visi, suha kao drvo.

⁹ Oni što od mača stradaše, bijahu sretniji, od onih što od gladi umriješe, od manjka plodova na poljima.

¹⁰ Ruke nježnih žena; kuhale su djecu svoju da se njom nahrane, dok je propadala kćer naroda moga.

¹¹ Gospod je oganj srdžbe rasplamsao, rasipao je Svoj bijes žarki, u Sionu je vatru zapalio koja mu je temelje do srži spržila.

¹² Kraljevi zemaljski nisu vjerovali niti koji stanovnik kruga zemaljskog, da će neprijatelji što opsjedaše Jerusalem ikada proći kroz njegove kapije.

¹³ Ali sve se to desi zbog grijeha vjerovjesnika, nepravde svećenika, koji usred nje, prosipaše krv pravednika.

¹⁴ Lutali su ulicama kao slijepci, toliko su krvlju obeščašćeni, da im haljine niko dirati nije htio.

¹⁵ Vikali su im: „Bježite nečisti! Dalje, dalje, ne dolazite bliže!” Zaista, morali su bježati i lutati. A narodi su jedni drugima govorili: „Ne ostajte ovdje!”

¹⁶ Lice Gospodnje ih je raspršilo; ne želi ih više gledati. Više ne poštuju svećenike, i nemaju milosti za stare.

¹⁷ I tad uzalud tražiše oči naše; s kula naših zureći u daljinu za narodom, koji ipak ne pruži pomoć.

¹⁸ Pratili su naš korak svaki, da ulicama svojim više slobodno ne hodimo; kraj nam bijaše blizu, dani naši – odbrojani. Zaista, naš kraj bijaše došao.

¹⁹ Naši progonitelji brži bijahu od orlova nebeskih; preko planina nas goniše, i vrebaše nas po pustinjama.

²⁰ Naš dah životni, pomazanik Gospodnji, zarobljen bijaše u njihovim jamama, on, za koga rekosmo: „U sjenci njegovoj ćemo među narodima živjeti!”

²¹ Kliči sada i veseli se šteti, ti kćeri edomska, što u zemlji Us živiš! Pehar će i tebi stići, i ti ćeš biti gola i opijena!

²² Kćeri sionska, grijeh je tvoj iskupljen, On više neće dopustiti da te kao sužnja odvode, ali krivicu tvoju, kćeri edomska, On će naći, i grijehe tvoje razotkriti!