Tužaljke 2 - Biblija Stari i Novi zavjet

Druga tužaljka

¹ Ah! Kako li je Gospod u srdžbi Svojoj zavio kćeri Siona u tminu oblaka. Slavu Izraela sa nebesa na zemlju bacio, nije se sjetio podnožja Svoga u dan srdžbe Njegove.

² Gospod je satirao i nije poštedio nijedan Jakovljev dom; u bijesu Svome On razori tvrđave Judinih kćeri; na tlo je bacio i ponizio kraljevstvo njihovo i plemiće.

³ Stukao je sve rogove Izraela u bijesu svom strašnom; desnicu Svoju je povukao pred neprijateljem, u Jakovu je razgorio plamen ognjeni koji sve oko sebe proždire.

⁴ Luk je Svoj kao neprijatelj nategnuo, kao dušman se postavio desnicom Svojom, i sve je razrušio što bijaše ljupko; u šator kćeri sionskih izlio je srdžbu poput ognja.

⁵ Gospod je poput neprijatelja postao, Izrael je satrao, i sve dvorove poravnao; tvrđave je njegove uništio i kćerima sionskim donio mnogo jada i plača.

⁶ Kolibu je Svoju uništio kao vrt, mjesto zbora Svoga je razorio. Gospod je u Sionu svetkovine i sabore zaboravu predao; u gnjevu je Svome odbacio kraljeve i svećenike.

⁷ Gospod je prezreo Svoj žrtvenik, Svoje svetište odbacio; predao u ruke neprijatelju i zidine Svojih dvorova; u domu su Gospodnjem buku stvarali kao da je blagdan.

⁸ Gospod je naumio srušiti zidine kćeri sionskih; zapeo je uže mjerničko i ruku ne povuče dok ih ne sravni. Tvrđavu i zid On zavi u tugu; jadno sada srušeni leže.

⁹ Kapije su u zemlju utonule, zasune je njihove razbio i slomio; kraljevi i knezovi njeni su među narodima; bezakonje vlada, Gospod se više ne ukazuje vjerovjesnicima.

¹⁰ Najstariji među kćerima sionskim sjede šutljivi na zemlji; zemlje su po čelima posuli, vrećama se opasali; djevice jerusalemske glave svoje oboriše ka zemlji.

¹¹ Oči moje iscuriše od suza, a utroba mi ključa, srce puca u meni, zbog pada kćeri naroda moga, jer djeca i dojenčad umiru na ulicama grada!

¹² Majku svoju pitaše: „Gdje su vino i hljeb?” dok su poput ranjenika umirali na ulicama grada, kad dušu svoju ispustiše u krilima matera svojih.

¹³ Na šta si to nalik, s čime te da usporedim, o, kćeri jerusalemska? Sa čime da te poistovjetim kako bih te utješio djevice, kćeri sionska? Nesreća je tvoja široka kao more! Ko te može izliječiti?

¹⁴ Viđenja vjerovjesnika tvojih bijahu laž i varka uzaludna; ne otkriše krivicu tvoju kako bi sužanj svoj izbjegla nego ti propovijedaše izreke pune varki zavodljivih.

¹⁵ Svi što prolaze nad tobom rukama plješću; zvižde i glavu okreću zbog kćeri jerusalemske: „Da li je to grad za koji rekoše da je savršenstvo ljepote, blagost svijeta cijelog?”

¹⁶ Svi neprijatelji tvoji na te usta otvaraju, oni zvižde i zubima škripe, i govore: „Sada smo ga satrli! Ovo je dan kojem se nadasmo, sada ga dočekasmo i vidjesmo!”

¹⁷ Gospod je učinio ono što je naumio; riječ je Svoju održao koju je najavljivao od vremena davnih; nemilosrdno je rušio; neprijatelju dopustio da se nad tobom veseli, i rog dušmanina je podigao.

¹⁸ Srce im vapi Gospodu! O zidino kćeri sionske, neka poteknu rijeke suza, danju i noću, ne daj sebi mira, neka ti oko ne odmara!

¹⁹ Ustani i jadaj se noću, za svake promjene straže! Srce svoje kao vode izlij pred licem Gospoda! Ruke svoje Njemu podigni za dušu djece svoje, koja od gladi umiru po ulicama!

²⁰ Gospode, gle; kome si to učinio? Zar žene da jedu porod svoj, djecu što ljuljaju u naručju? Zar da poklani budu u Svetištu Gospodnjem svećenici i vjerovjesnici?

²¹ U prašini uličnoj leže mrtvi starci i mladići; moje djevice i muževi mladi, što od mača stradaše. Ti ih pobi u dan Svoje srdžbe, nemilice si ih poklao!

²² Kao na blagdan si sazvao sve, od kojih strahujem sa strana svih, i nijedan ne ostade niti pobježe u dan srdžbe Gospodnje. One što odgojih i othranih s ljubavlju neprijatelj moj istrijebi.