Jeremija 8 - Biblija Stari i Novi zavjet

¹ „U ono će vrijeme – tako veli Gospod – iz grobova povaditi kosti judejskih kraljeva i dostojanstvenika; ostatke njenih svećenika, vjerovjesnika i stanovnika Jerusalema.

² Tako će ih raširiti pod suncem i ispod mjesečeva sjaja, pod cijelom vojskom nebeskom koju su ljubili, kojoj su služili, za kojom su bludjeli i molili; neće ih skupljati ni sahranjivati, već će ih ostavljati kao gnoj zemlji.

³ A svi preostali ovog zlobnog naroda će radije mrijeti nego živjeti na svim onim mjestima na koja ću ih protjerati – tako reče Gospod nad vojskama.”

Zločin i kazna

⁴ Reci im ovako: „Gospod reče: Kad kakav čovjek padne, zar potom ne ustane? Zar se ne vraća onaj koji se okrene i ode?

⁵ Zašto se ovaj narod okrenuo? Što je Jerusalem vječno odvraćen? Čvrsto se drže laži svojih, i neće da se vrate!

⁶ Jer Ja sam motrio i slušao; ne govore pravo, nema nijednog koji se kaje koji zbog zlobe svoje uzvikuje: ‘Ah, šta učinih!’ Nego svi nasrću u naletu svome kao konj koji hrli u boj.

⁷ Čak i roda pod nebesima zna vrijeme svoje; grlica, lastavica i ždral poznaju vrijeme svoga povratka, no, narod Moj ne poznaje odredbe Gospodnje!

⁸ Kako možete govoriti: ‘Mudri smo, i Zakon Gospodnji je uz nas’? Doista, pero pisara ga je do laži iskrivilo!

⁹ Osramotiše se mudraci, prestravili su se i okovali. Jer gle, odbacili su riječ Gospodnju – kakva im mudrost preostaje?

¹⁰ Zato ću njihove žene dati drugima, polja njihova vlasnicima novim. Jer i najmanji i najveći teže dobiti nepravednoj, a svećenici i proroci hode u lažima.

¹¹ A rane kćeri Moga naroda olahko shvataju, vele: ‘Mir, mir!’, tamo gdje mira nema.

¹² Neka se stide gadosti svojih! Ali oni više ne znaju za stid, i ne crvene se. Zato će pasti među onima koji padaju; propast će u kazni svojoj! To veli Gospod.

¹³ Posve ću ih dokrajčiti – tako reče Gospod – ni grozda neće biti na lozi, masline u maslinjaku, uvehnut će listovi; otet će im ono što dadoh.

¹⁴ Zašto dangubimo? Skupljajte se i hajdemo gradovima tvrdim, da bismo tamo propali! Jer Gospod, Bog naš, daje propast, poji nas vodom otrovnom, jer smo se ogriješili o Njega.

¹⁵ Nadaju se miru – ali nema boljitka! Vremenu iscjeljenja, no, gle, grozota!

¹⁶ Iz Dana odzvanja rzanje konja njegovih; cijela zemlja se stresa od silna njihanja njihova; doista, dolaze i žderu zemlju i sve što je u njoj, grad i njegove žitelje.

¹⁷ Gle, poslat ću guje među vas – tako govori Gospod – guje otrovnice koje se ne daju omađijati, i oni će vas ujedati; to je riječ Gospodnja.”

Tužaljka o propasti Jerusalema

¹⁸ Ah, ti, tješitelju moj, srce je u meni onemoćalo.

¹⁹ Čuj, vika kćeri naroda moga iz zemlje daleke: „Nije li Gospod u Sionu, zar nije Kralj njen pored nje? Zašto ste me razdražili idolima, ništavnim idolima stranim?

²⁰ Prođe žetva, ljeto je svršeno, a mi nismo spašeni!”

²¹ Slomljen sam zbog propasti kćeri naroda moga; posve sam shrvan i užasnut.

²² Nema li balzama u Gileadu? Nema li liječnika tamo? Ima li lijeka, ranama naroda moga?